O obračunu proizvodnje

Obračun troškova proizvodnje je područje računovodstva na koje svako proizvodno poduzeće mora obratiti posebnu pažnju. Kako donijeti utemeljenu poslovnu odluku ako je središnji dio poduzeća - proizvodnja - zapravo maglovito područje u smislu poslovnih informacija na kojima temeljimo upravljanje. Često je moguće odrediti koliko ukupna proizvodnja košta i koje su ukupne koristi od nje, ali ne i puno više od toga. Ako nije poznato koliko konkretni proizvod košta i od čega se njegova cijena sastoji, upravljanje se zapravo temelji samo na osjećaju i iskustvu, a oni pak slijede iz najdrevnije od svih metoda upravljanja: na učenju na vlastitim greškama.

(Ne)standardni troškovi i (ne)stvarna proizvodna cijena

Kako bi u realnim uvjetima bilo lakše dovoljno točno i dovoljno brzo provoditi obračun proizvodnje, računovodstvo ponekad pribjegava pojednostavljenjima. Metode i algoritmi temeljeni na standardnim troškovima proizvoda su takvo pojednostavljenje koje doista postiže nekoliko ciljeva: izračun jest jednostavniji i brži, a istovremeno prihvatljivo točan. Na žalost, takvo pojednostavljenje počiva i na nekim pretpostavkama:

• glavna pretpostavka iščitava se upravo iz naziva metode: „standardna“ cijena podrazumijeva da postoji standard, uobičajena cijena u uobičajenim, standardnim uvjetima
• pretpostavlja se i da je moguće unaprijed odrediti standardnu cijenu dovoljno blizu pravoj proizvodnoj cijeni
• pretpostavlja se i da je ta cijena za neki dulji period konstantna što može izvrsno poslužiti i za analizu odstupanja i za planiranje

Dinamično tržišno okruženje zahtjeva česte modifikacije proizvoda i proizvodnih tehnologija, uvođenje novih proizvoda te izradu unikatnih proizvoda po narudžbi. Zamislimo tvornicu koja u jednoj poslovnoj godini uvede desetine novih proizvoda, stalno unapređuje tehnologiju, neke proizvodne operacije povremeno povjerava podizvođaču, a povremeno ih izvodi unutar pogona, tijekom godine nalazi kvalitetnije ili jeftinije materijale, trpi velike oscilacije u cijenama nekih materijala. Osim toga, malo proizvođača danas ima komoditet proizvoditi velike serije tipiziranih proizvoda za zalihu. U cilju povećanja zadovoljstva kupca i pod pritiskom konkurencije, većina proizvođača pristaje na proizvodnju manjih serija gotovo unikatnih proizvoda po narudžbi kupca. Kako u tim uvjetima odrediti standardnu cijenu? Je li standardna cijena proizvoda sklopljenog od desetina poluproizvoda suma njihovih standardnih cijena? Koliko točna može biti suma netočnih cijena?

Doista, praksa mnogih korisnika pokazuje ne samo da je standardnu cijenu teško odrediti i održavati, već i da je ponekad teško govoriti o postojanju standarda.

Ako se u opisanim uvjetima koriste metode temeljene na standardnim cijenama proizvoda, može se dogoditi da se i uz veliki uloženi trud jednostavno ne mogu pravovremeno odrediti standardne cijene koje bi bile dovoljno bliske stvarnim. Rezultat tih velikih odstupanja su naknadne velike korekcije na zalihama poluproizvoda i gotovih proizvoda. Kako se te korekcije provode na nivou cijele zalihe, a ne na nivou pojedinih proizvoda, podaci o pravim proizvodnim cijenama će biti zadovoljavajuće točni tek ako prosječna odstupanja nisu veća od 5-10% standardnih cijena. Čim su ta odstupanja veća, netočnost eksponencijalno raste. Ako se to događa još u proizvodnji koja barata sa puno poluproizvoda koji se naknadno vraćaju u proizvodnju i ugrađuju u sljedeće poluproizvode pa tek na kraju u gotove proizvode, dobiveni rezultati neće biti od velike koristi.

OperaOpus MF - izračun pravih proizvodnih cijena

Osim što sustav OperaOpus nudi mogućnost izračuna proizvodne cijene klasičnom računovodstvenom metodom standardnih cijena, na raspolaganju su i superiorni inovativni algoritmi koji korisniku omogućavaju izračun prave proizvodne cijene i vođenje zaliha po tim cijenama.

Sa strane korisnika, upotreba je nevjerojatno jednostavna: nakon implementacije, jednostavno se može zaboraviti na pojam standardne cijene. Svaka predatnica poluproizvoda i gotovih proizvoda donijeti će na zalihu pravu proizvodnu cijenu. Korektiv na zalihi će nakon nekog perioda nestati, a u trenutku prodaje proizvoda zarada će se pročitati kao razlika skladišne i prodajne cijene, kao da se radi o trgovačkoj robi.

Dodatna značajna prednost je i to što više nije potrebno odvojeno voditi zalihe poluproizvoda i gotovih proizvoda osim ako za to ne postoje neki drugi organizacijski razlozi. Naime, mnogim proizvodnjama je teško strogo odvojiti zalihe: poluproizvodi se ponekad prodaju kao rezervni dijelovi (pa u tom slučaju postaju gotovi proizvodi), gotovi proizvodi se vraćaju na doradu (kao da su poluproizvodi). Iznimaka je toliko da se, u operativnom smislu, zapravo radi o jedinstvenoj zalihi.

U slučaju primjene klasičnog izračuna, odvojeno vođenje zaliha poluproizvoda i gotovih proizvoda zahtijevano je samom metodom. Jedino na taj način moguće je u istom obračunskom periodu izračunati korektive na zalihi poluproizvoda, te njihov alikvotni dio dalje dovesti na troškove gotovih proizvoda. Ako je proizvodnja takva da je poluproizvodi kaskadno ugrađuju u složenije poluproizvode, biti će potrebno svaki nivo poluproizvoda voditi na posebnoj zalihi. Metoda funkcionira sve dok je tijek proizvodnje pravocrtan, od zalihe materijala, preko jednog ili više zaliha poluproizvoda pa do zalihe gotovih proizvoda. Metoda osim toga zahtjeva da su transakcije poput povrata gotovih poluproizvoda na doradu dovoljno rijetke iznimke pa je prihvatljivo pri tome ignorirati alikvotni dio korektiva, a sve naravno bolje funkcionira što su korektivi ukupno gledano manji.

Ugrađeni iterativni algoritam u sustavu OperaOpus eliminira ovo ograničenje: praktično je moguće na istoj zalihi držati poluproizvode bilo kojeg nivoa dovršenosti, sve do gotovih proizvoda, te ih u istom obračunskom periodu povlačiti u proizvodnju i ugrađivati u proizvode na bilo kojem nivou.